Koliko smo samo puta u protekloj sezoni napisali “no Luka – no party” prateći šampionski pohod Belišća koji nažalost nije završen plasmanom u 2. HNL. Luka Agatić zaista je jedan od velikana 3. HNL, igrač koji je u svakom klubu donosio dodatnu vrijednost, radio svoje suigrače boljima, ali i sam nemilice “trpao” i bio prava noćna mora suparničkim vratarima. Jučer je stigla i službena potvrda da je Luka zbog teškog stanja u kojem mu je koljeno primoran prestati s aktivnim igranjem, a da bi naš naslov bio točan pobrinula se uprava NK Čepin koja ga je odmah instalirala na poziciju sportskog direktora. O ovoj neočekivanoj situaciji porazgovarali smo sa stasitim napadačem Čepina koji je u jesenskom dijelu sezone bio prvi topnik Zelenih, suparničke mreže tresao je 7 puta.
Da, skroz je neočekivano, nažalost išao sam na 4-5 različitih mišljenja svi su mi isto rekli, da imam koljeno 60-godišnjaka i da mi hrskavice gotovo pa nema i prema tome je ovo bilo jedino logično rješenje. Već sam jednom na istom koljenu čistio meniskus i operirao križne ligamente 2015. Iskreno osjećaj je bio težak, slušati kako to sve govore nije lako, ali evo prošlo je od toga 3 tjedna, jednostavno sam riješio to u sebi i sa svojom obitelji i stavio na prvo mjestu zdravlje. Žao mi je jako što neću moći pomoći svojim, prije svega prijateljima, a onda i suigračima i teško je uopće i pomisliti da više nikad neću izaći na teren nakon toliko godina treniranja. Ipak, evo ostajem u klubu na funkciji sportskog direktora i tu ću probati pomoći kako god znam – rekao je Luka za Sportalo.
Vezano za to već si prionuo poslu, svlačionica bi trebala biti vrlo dobro osnažena iako još čekamo službenu potvrdu transfera o kojima se šuška.
Što se toga tiče planovi su da dovedemo igrače koji će zaista pojačati naš kadar jer očito da nam fali igrača koji mogu dat gol iz drugoga plana. Uvjeren sam da će ekipa završiti barem na sredini ljestvice. Radi se na još pojačanja, dva su zasada sigurna i moja prednost je što poznajem jako puno ljudi upravo preko nogometa što ću pokušati pretvoriti u dobar posao za Čepin a i za igrače koji žele napredovati.
Još ćemo malo o tvojoj karijeri, što smatraš svojim najvećim uspjehom vezano za nogomet?
Svojim najvećim uspjehom u karijeri smatram naravno to što sam osvojio prvenstvo 3. HNL, ali tu se može ubrojati i to da sam u klubu kojem sam napravio prve korake bio kapetan dugi niz godina i upravo u dresu Čepina bio najbolji strijelac lige, ponajprije zahvaljujući ekipi.
Imao si puno trenera, tko ti je najdraži?
Mislim da bi od mene bilo nezahvalno izdvojiti najdražeg trenera jer uglavnom sam sa svakim svojim trenerom imao odličan odnos, ali ako moram nekoga birati onda je to Igor Tot, s njime sam najduže surađivao i poslije ozljede me vratio u život iako sam bio u takozvanoj njegovoj “fan zoni” ( gledao utakmice s klupe s njim).
Suigrača je bilo još više, koga bi tu izdvojio?
To je uglavnom ista kategorija kao i prošla, ali cijela ekipa NK Čepina s kojima sam postao kao obitelj i taj odnos je ostao do dan danas. Isto tako i ekipa NK Belišća s kojom sam imao dosta uspjeha.
Idemo malo na drugu stranu, na protivnike, tko je onaj protiv koga si najmanje volio igrati?
Protivnik protiv kojeg mi je bilo najteže je stvarno jako velika konkurencija u kojoj odlučuju nijanse, ali ako moram nekoga izdvojiti to je Mario Tadić kojeg i privatno poznajem, uvijek sam morao dat 120% da barem nešto napravim protiv njega.
Iako kraj igračke karijere nije nešto vesela vijest, znamo da je kao i u svakoj nogometnoj karijeri bilo puno zanimljivih anegdota, pa da čujemo jednu…
Najsmješnija situacija je jedna s trenerom Tothom u kojoj smo odigrali akciju iz prekida u 85. minuti a vodili smo 2:1, naravno, Gelo je zaboravio blok napravili pa su nam loptu presjekli i išli sami na golmana, na našu sreću promašili su, ali reakciju trenera Totha neću nikad zaboraviti. Njegovo poznato “Neeeeeeee”, uhvatio se za glavu i ne znam kako je to preživio. Iako to njemu nije bilo smješno, upravo na Sportalu je bila slika sa te utakmice kako se hvata za glavu. Kažem, ne zvuči tako smješno ali sad kad god se sjetimo toga uvijek se ismijemo. To bi izdvojio kao nešto najsmješnije iako je bilo još puno sličnih situacija – zaključio je Luka Agatić.